Feđa Štukan najkarizmatičniji i najtalentiraniji glumac regije, ali I šire koji ženski dio publike ostavlja bez daha sa svojim licem zločestog dječaka, ali pogledom starca i vječnog buntovnika. Regija ga je upoznala kroz ulogu mrtvog ratnika u filmu Pjera Žalice ‘Gori vatra’, a Hollywood u filmu Angeline Jolie ‘U zemlji krvi i meda’. Ustrajnog borca za ljudska prava i slobode smirila je njegova mala kćerka Aya koju je dobio u vezi s Amrom Mehić. Samo za Show Bizz magazin.hr otkriva neke detalje o sebi.
Jedan ste od najboljih i najtalentiranijih glumaca u regiji nove generacije, kako prema riječima kritike tako i publike! Uloge su vam uvijek ‘ teške’, kontroverzne, buntovničke i provokativne. Je li to slučajno ili nije?
Ja svoje uloge shvaćam ozbiljno, posebno kad igram ozbiljne uloge. Ne mislim da glumac treba biti smiješan po svaku cijenu, kao što to misli veliki broj mojih kolega, naročito u Bosni i Srbiji. Čini mi se da još uvijek nisam dobio igrati ‘tešku’ ulogu, jer gluma je, u načelu, stavljanje samog sebe u određene zadane okolnosti koje trebate obojiti svojim istim ili sličnim životnim iskustvom i zapamćenom emocijom. Samo to. Nikakva prevelika mudrost. Imam prednost bogatog empirijskog znanja u odnosu na druge kolege. Prodaja životnog iskustva, to je u stvari moj posao, a to mi ne pada naročito teško.
Mislite li da ponude za likove koje ste igrali imaju veze s vašim karakterom ili vas samo tako vide redatelji?
Karakter je živa materija i mijenja se u skladu sa životnim okolnostima. Smatram da čovjek uvijek treba raditi na sebi, unaprijeđivati se, mijenjati se, mijenjati mišljenje što znači oslobađati se predrasuda i stjecati nova znanja. Sve to mijenja karakter. Režiseri me vide takvog, usamljenog, namrgođenog, čudnog, šutljivog, jer takav karater sam nekad izgradio, a sad sam sušta suprotnost tome. Svjesno stvarate sliku o sebi, kakvu želite da drugi vide. Malo tko je onakav kakvim se predstavlja u javnosti.
Tri puta ste organizirali demonstracije protiv rata u Iraku, bezbroj instalacija s kojim ste izražavali svoj otpor protiv rata, od čega je najčuvenija postavljanje kondoma Isusu na prste u Sarajevu za što ste kažnjeni s 500,00 KM kazne, ali najviše prašine ste podigli s peticijom protiv Reis-ul-ulema Cerića i njegovog priznanja za doprinos za mir koji mu je dodijelila Fondacija Ducci u rimskom Kapitolu (Campidoglio)! Vaš komentar? Zašto ste protiv priznanja za mir i pripremate li još neke slične projekte?
Demonstracije sam organizirao dvaput. Treći put sam samo pomagao. Živim u zemlji u kojoj je religija ubila 100.000 ljudi. Znam da ovo neće nitko priznati, ali to ne umanjuje težinu istine. Ja se borim protiv ljudske gluposti, na koju se religija oslanja i koja joj osigurava postojanje. Reis je pozivao svoje pristaše na nemire i na linč neistomišljenika.Svakodnevne prijetnje, dijeljenje fetvi, i islamofobske liste umanjuju mogućnost pomirenja I, po mom mišljenju, takvi ljudi ne zaslužuju nagradu za mir. Iste stvari dolaze od sve tri dominantne religije već dvadeset godina, zapravo dvije tisuće godina. 1992. godine sam uzeo pušku i borio se protiv neodgojenih ljudi s brda, koji su htjeli okupirati ovaj grad. Ja i sad branim ovaj grad od neodgojenih ljudi s brda, koji imaju isti cilj, a kako ne djelim ljude na muslimane, pravoslavce i katolike, meni ne igra ulogu koji od njih su okupirali grad. Religije šire mržnju, a moje instalacije, demonstracije i peticije, filmovi… samo su predmeti prema kojima se ta mržnja trenutačno usmjerava i takve stvari su potpuno predvidive. Od mojih ideja do realizacije obično ne prođe više od 24 sata, tako da nikad ne znam što je sljedeća akcija.
Vaš komentar o Aleksandri Pandurević?
Sda, hdz, sds i snsd su odgovorni za ovakvo stanje u državi. Moj komentar je da su nacionalisti, ljudi ne pretjerano visoke inteligencije. Imaju sitnoljudske materijalne ciljeve, pokrivene plaštom epske borbe za dobrobit svog ‘napaćenog’ naroda. Napaćenog isključivo zbog despotizma vladajuće kaste.
Nedavno ste na Al Jazeere Balkans izjavili da je sa svih strana bilo zločina u BiH i da ste, nakon što ste pucali na čovjeka tj.Srbina s druge strane bojišnice, odlučili povući se iz vojske i praviti luđakom godinu dana koje ste proveli u umobolnici. Je li to bila prekretnica u vašem životu kad ste shvatili da ste vrhunski glumac nakon ovakvog životnog iskustva?
Da, zločina je bilo na svim stranama i za svaki od njih se mora odgovarati. Sa srpske strane neusporedivo više, jer su oni u ovom ratu imali najviše oružja. To je tako u svakom ratu i tako piše u svim vojnim udžbenicima. Ali zločin je zločin i smeta mi što zločinci slobodno hodaju. Problem je što su 92. političari sklopili savez s kriminalcima, uključili su ih u obranu zemlje i dali im ogromne ovlasti. Kriminalci su radili ono što inače rade, samo ovaj put legalno, u ime Boga i države. Nakon rata ih se više nisu mogli rješiti, jer su kriminalci vladali politikom i političarima. Naši političari su sada natopljeni kriminalom i bojim se da iz toga nema izlaza. I baš zbog toga, mediji, kontrolirani politikom, od ljudi koji su ubijali i silovali civile, su napravili ratne heroje, jer ako padnu zločinci, past će i političari. Ja sam takve stvari prozreo tokom rata, i htio sam se izvući odatle. U životu sam ubio jednog psa i jednog vrapca, i zbog toga ću se cijeli život osjećati loše. Nikad nisam ubio čovjeka, i to je stvar na koju sam posebno ponosan. U ratu sam bio u specijalnim jedinicama kao dobrovoljac I, između ostalog, sam bio i snajperist. Ja sam pucao u čovjeka i na sreću promašio, ali ta hladnokrvnost koju sam osjetio u tom trenutku, natjerala me je da preispitam svoje nazore. Takođe sam napravio i jednu diverziju, kada sam po danu postavio minu u neprijateljski rov. Tu minu aktivirao je pas kojeg sam ranije spomenuo, ali su nakon ovog podviga svi mislili da sam poludio. Onda samse, nakon skoro dvije godine ratovanja, počeo da praviti lud i otišao u sanatorij i tamo proveo godinu dana i uspio se izvući iz vojske. Glumljenje ludila mi je dalo ideju da upišem glumu. To su neprocjenjiva životna iskustva.
Mislite li da ste ovim vašim zaključcima i izjavama izjednačili agresora i žrtvu?
Mislim da nikad nisam bio dvosmislen po ovom pitanju. Srbija je napala, a mi smo se branili, i to je bilo tako. Bar u ovom dijelu zemlje. U drugom dijelu Hrvatska je bila agresor, ali je zbog muslimanske poltronske politike prema Hrvatskoj, ova činjenica izbrisana iz povijesti. Muslimani su bili najveće žrtve svuda osim u Sarajevu. Tu smo svi bili iste žrtve. I zato me nervira kad netko prisvaja ovaj grad, kao što su židovi prisvojili Izrael. I zato ću se boriti protiv svih primitivaca koji misle da im Sarajevo pripada više nego što pripada meni koji sam tu rođen.
Vaše mišljenje o filmu ‘U zemlji krvi i meda’? Je li s profesionalne i ljudske strane sve onako idealno kako se prezentira?
S profesionalne strane mislim da gluma nije zadovoljavajuća u BHS verziji. Mislim da smo svi generalno puno bolji u engleskoj verziji, jer smo se za nju spremali duže. Ali čak i u toj verziji, nismo svi bili dorasli scenariju. Jedna moja scena u kojoj se prekrstim pa ubijem dječaka i njegovog oca je izbačena iz filma, zato što se Angie nije htjela zamjeriti religiji, iako religija u ratu nije baš bila obazriva prema tome hoće li se nekome zamjeriti. Opet se religija gura u drugi plan, a u ratu je bila u prvom. To je ono što mi generalno smeta u svim našim filmovima. Nitko ne govori istinu o tome. A što se tiče Angie i Brada, iskreno, mogu reći sve najbolje. Znam da ih mnogi mrze, ali samo zato što znaju da ni u ovom ni u onom životu ne mogu biti ni blizu kao oni.
Dobili ste angažman u Tv seriji ‘Missing’ u produkciji ABC-a gdje glavnu ulogu igra Ashley Judd, a redatelj je Steve Shill koji je poznat po serijama: ‘Dobre žene’, ‘Dexter’, ‘Zakon i red’. Kako je prošao taj vaš angažman i koju ste ulogu dobili ovaj put?
Igram dvostrukog ruskog agenta, znate kako to već ide. KGB, CIA, FBI… Načelno nisam lud za tv serijama i dugo su me nagovarali na ovaj projekt, ali kao i u dosta slučajeva, pohlepa je odigrala ključnu ulogu, jer to je kako sam čuo, najskuplji tv projekt ikad. Ali sve je ispalo OK. Ashly Judd i Shon Bean bili su odlični partneri.
Poslovni planovi u budućnosti?
Pa ja nisam baš čovjek koji nešto planira, a i ovaj posao je takav. Zaposlio sam se u Kamernom Teatru 55, jer je izgleda došlo vrijeme da odrastem i počnem normalno živjeti. Izvlačio sam se koliko sam mogao.
Tijekom života imali ste problema s različitim porocima. Jeste li se toga riješili nakon što ste se vjenčali s prelijepom Amrom Mehić i dobili kćerkicu Ayu?
Mnogo ranije. Heroin sam bacio prije skoro deset godina, a alkohol prije pet i otad živim jedan normalan sportski život. A Aya, ona je izvrnula moj svijet naopako. Amra i ja nismo u braku, jer smo ateisti. Brak je izmislila religija, a ja dosad nisam vidio da je religija izmislila nešto pametno.
Koji sportovi vas uzbuđuju?
Pa u teretani sam svaki dan, ali to baš i nije uzbudljivo. Vozim motor i već devet godina sam pilot ultra lake jedrilice ppg, pilot sam paraglajdera, a i licencirani sam padobranac sa skoro 100 skokova. Trebao bih uskoro krenuti u školu BASE jumpa. Tamo sam krenuo.
Ima li nešto što niste imali, a voljeli bi?
Rezervni padobran.
Piše: N:K. Foto: ShowBizzPress
