Lipanj 26, 2019

Dnevno prvo digitalno izdanje za cijelu regiju! Prvi magazin čije tiskano izdanje uređuju čitatelji.

Ognjen Krivošić – Trideset i neki…

Ognjen.K

Trideset i prvi…

Ognjen je jedno šašavo dijete,

stalno spominje neke dijete.

Ne odmiče se od frižidera,

što li ga samo na to tjera…

Bilo je tu još stihova o mom apetitu, ugodnoj popunjenosti, da ne kažem prepunjenosti, tijesnoj odjeći i da ne nabrajam… Sve se završilo stihovima «Neka ti se ostvari najveći san, na sutrašnji rođendan».

Poruku sam dobio dok sam sav nikakav, na dobrom putu da me depra uzme pod svoje, sjedio u omiljenom lokalnom kafiću. Vrijeme dešavanja subotnje prijepodne uoči mog rođendana, a autor poruke mama, koja nekako baš u teškim situacijama dobije inspiraciju za našaliti se na naš, a i svoj račun. Društvo s kojim sam sjedio stihovi su nasmijali, a meni baš i nije bilo do smijeha, što zbog činjenica nabrojanih u «pjesmici», a više zbog odgovora koji sam i predugo čekao. Priznajem ipak, bilo mi je toplo oko srca što se mama potrudila da me oraspoloži. Znao sam da će «pasti» i dobar kolač, ali nisam očekivao ništa više.

Rastuživalo me je i što rođendani iz godine u godinu postaju sve tužniji.

Sjedili smo tako, pijuckalo se kuhano vino, kad zazvoni mobitel. Vidim da je mama i ne javim se. Neka mi oproste sve mame svijeta, ali nekad baš znate «utušiti». Ne prođe puno, mobitel opet zvoni, opet mama. Srećom nisam ništa rekao, jer je ona progovorila prva, a po glasu joj vidim da se nešto važno dogodilo. Učini mi se i da plače. Jedva govoreći od uzbuđenja, kaže mi da je konačno stigao odgovor koji sam očekivao, i da je pozitivan. E, sad sam ja ostao bez teksta.

Prođe dan u tko zna kakvom raspoloženju, ja u oblacima, ne sjećam se ni kako sam spavao.

Sutradan prijatan ručak, torta i po čaša crnog s najdražima. Brojne čestitke na Facebooku bile su šlag na sve ovo što mi se izdogađalo. Nisam očekivao ništa, a ostvari se mamino proročanstvo o mom životnom snu.

Kasno noću, dok sam još odgovarao na brojne čestitke opet šok i nevjerica. Opet nešto predivno. Je li moguće da još uvijek postoje ljudi koji tako nesebično žele usrećiti skoro neznanca?! Dugo sam razmišljao te noći. Siguran sam da ću toj osobi ostati vječno zahvalan. I nakon dugo, dugo vremena zaspao sam sretan.

Nisam ovo napisao zbog sebe, nebitan sam. Oni koji me vole ili poznaju, već su ovo podijelili sa mnom. Pisao sam zbog onih kojima je nade ostalo samo u tragovima.

I kad vam se učini da su vam «sve lađe potonule», ne očajavajte i ne predajite se! Dokle god dišemo i hodamo, dok god postoje ljudi kojima smo bitni i koji su nama bitni, nada u bolje sutra postoji.

P.S.
Moj san još nije realiziran. Čekam i ne gubim nadu.

About The Author

Related posts