Prosinac 15, 2017

Dnevno prvo digitalno izdanje za cijelu regiju! Prvi magazin čije tiskano izdanje uređuju čitatelji.

Matija Vuica: “Zanima me samo vrh”

1610842_817494204956751_3224141181281944887_n

Neki je mudrac davno rekao da snovi ne postoje zato da bi bili dohvaćeni već zato da bi se ka njima putovalo kroz život. Poznavajući dugi niz godina Matiju Vuicu, te znajući koliki je trud i rad uložila u ostvarivanje svoga sna, čovjek postane svjestan da su riječi onog mudraca puko opravdanje za one koji nemaju hrabrosti ni znanja ostvariti svoje snove. Prije dvadesetak godina su Matija i Jurica Popović živjeli u malenom stanu na vrhu zgrade u blizini Dinamova stadiona. U tom stanu nije bilo neobično zateći njihova prijatelja slikara kako kleči u hodniku oslikavajući komad svile dok Matija na kuhinjskom stolu provlači kroz stari šivaći stroj komad neke druge tkanine, a s druge strane stola Jurica prebire po žicama gitare. Bila je to topla, skromna i vrlo inspirativna atmosfera, prožeta vjerom u ostvarenje svojega sna. Nedavno otvoreni modni salon Matije Vuice nalazi se u samom središtu Zagreba! Naravno, ozračje je i ovdje vrlo inspirativno, ali ovaj veliki radno-izložbeno-domaćinski prostor odiše atmosferom uspjeha.

1546278_10152889433554459_8208669311612565418_n
image-4171

 

 

Matija, može li se reći da je ovaj salon ostvarenje Vašega životnog sna?

Nije! Jedan dio je ovdje, ali to još uvijek nije sve. Od radionice koja je bila u mom stanu i gdje su gostima haljine visjele nad glavom, zatim prostora gdje sam bila dugi niz godina podstanar kod URIHO-a, sada sam ovdje, gdje je sve osmišljeno da bude na jednom mjestu. Tu imam svoju radionicu, showroom i jedan prostor gdje se mogu raditi modne fotografije… Zapravo, od kako sam došla u Zagreb, znala sam da želim biti na Trgu Bana Jelačića. San mi se ostvario.  To je strogi centar grada, ali atmosfera je domaćinska jer sam u dvorištu koje ima toplinu druženja. Nisam još stigla napraviti službeno otvorenje, ali biti će i to.

Kako danas gledate na početne faze svog rada, koje baš i nisu bile ovako glamurozne?
Odlično! Ja sam ponosna na to razdoblje! Ponosna sam na sve one trenutke kada sam bila u stisci, a opet je sve funkcioniralo. Mislim da se bez toga ne treba ni počinjati! Danas mladi ljudi kreću u ovaj posao otvaranjima trgovina i modnim revijama, a poslije dođu u probleme koji su preteški za njih jer se ne znaju nositi s periodima kada ne ide sve kako su zamislili. Da nije bilo tih mojih malih stanova, krojenja na podu i takvih stvari, ne bi bilo ni ovoga danas.

Nekada ste išli u inozemstvo po komade krpica za koje ste jedino Vi mogli predvidjeti da će od toga nastati haljina. Je li se i to promijenilo?

Čak i nije! Ja to ni ne želim! I danas s istim žarom obilazim trgovine u potrazi za tim malim krpicama. U mom se slučaju ne radi ni o kakvoj serijskoj proizvodnji. Još uvijek ju to unikatna, mala, obrtnička proizvodnja. Prisutna sam u svakom trenutku procesa izrade jedne haljine. Nastojim da svaka moja haljina bude malo i novo umjetničko djelo. Zato se ne mogu osloniti ni na kakve dobavljače već sve tražim i nabavljam sama. I uživam u tome!

Jedna je Vaša večernja haljina ušla u legendu! Zlobnici su znali govoriti da se radi o običnoj zavjesi, a mnoge su ju hrvatske ljepotice nosile u najsvečanijim prilikama. Kako je nastala ta haljina i ima li zaista veze sa zavjesom?

Ma, nema. Ta je haljina nastala tako što mi je prijateljica iz Metkovića dala komad čipke iz Indije roza boje protkane srebrom, koji se meni nije svidio. Nisam znala što bih s tim pa sam ga obojala i dobila sam krasnu srebrno-crnu tkaninu. Od toga sam napravila svoju prvu večernju haljinu. Ispalo je tako da su mnoge Missice okrunjene u njoj. Inače, ta haljina nikada nije bila, niti će ikada biti, na prodaju. Ona se seli sa mnom jer postoje stvari čija se vrijednost ne može valorizirati u novcu.

Koju bi danas vrijednost imala vaša prva kreacija?

Prvo se moram sjetiti što je bila moja prva kreacija. Ako zanemarimo one krpice što sam, kao, krojila u srednjoj školi, koliko se sjećam, moja prva kreacija bila je odijelo koje sam sebi sašila još u studentskom domu Stjepana Radića. Teško je reći koliko bi danas vrijedila jer je više …nema! Kada ste se počeli baviti modom, postojao je uski krug ljudi koji su znali tko je modni kreator, tko su odlične manekenke, nitko nije ni znao što su to stilisti…

Danas se otišlo u drugu krajnost! Kako gledate na to?

Prije nekoliko godina je hrvatska moda došla u modu. Zahvaljujući velikim modnim događanjima, poput Cro-a-Portera, shvatilo se da i hrvatski dizajneri mogu napraviti isto tako dobre stvari kao i oni inozemni. No, u istome trenutku dogodilo se i to da je svatko tko je znao gurnuti konac kroz iglu, postao modni kreator. Samim tim se povećao i broj modnih revija na kojima je svatko mogao prikazati svoje kreacije, bez obzira na kvalitetu. Ipak, kao i u svemu, oni najbolji će opstati, a drugi će promijeniti profesiju (ovisno o tome što bude u modi).

Čemu služe stilisti? Zar nije kreator ujedno i stilist?

Nije! Kreator može biti stilist, ali stilist će teško biti kreator. Stilist bi trebao biti onaj koji bira haljinu, nakit, cipele, torbicu i sve ono što je potrebno ženi za odlazak na neko događanje.

 

10785018_175036855999997_415041350_n
image-4172

 

Ma, zar se danas više žene ne znaju same odijevati i biti lijepe?

Gledajući tko mi sve dolazi tražeći haljine za različite, više ili manje poznate žene, pomislila sam da sam ja nitko i ništa jer nemam svog stilista! Što se, zapravo, dogodilo? Razni mediji su zaposlili kojekakve ljude da im prikupljaju materijale s modnih događanja. Onda su ti isti ljudi počeli obilaziti kreatore tražeći besplatno haljine koje će oni promovirati kroz te medije na način da ih nose njihove, recimo, voditeljice. No, neka reklama ti je važna i potrebna, ali nije svaka reklama – reklama. S vremenom je tih ljudi, koji su se počeli nazivati stilistima, nastalo previše.

Neupućeni misle da sve te „celebrity“ djevojke kupuju haljine, a istina je da se većinom radi o posuđivanju. Kakva su Vaša iskustva s posuđivanjem haljina?

Kao i kod većine mojih kolega, loša! Uzelo je to tj. ljudi su si uzeli previše maha. Zato sam u svom salonu otvorila i modni studio u kojem se mogu koristiti i fotografirati moje haljine na onome tko to želi. Znate, nije isto kada posudite haljinu nekome tko ju nosi cijelu noć na nekom događanju koje nije medijski popraćeno, a drugo je kada ju posudite, recimo, voditeljici Dore. Sve mora imati svoj smisao!

Jeste li se prvo počeli ostvarivati u glazbi ili u modi?

Profesionalno gledano, krenulo je istovremeno, 1982. godine. Tada je Jure formirao bend Trotakt-projekt, na čijim smo nastupima prezentirali i glazbu, naravno, ali i modu. Prvi smo počeli kombinirati koncert i modnu reviju na istoj sceni. I danas, kada se god ukaže prilika, radimo na taj način.
Mnoge su žene iz javnoga života imale svoje prve (neke i jedine) manekenske korake kod Vas. Kako Vam je to uspjelo?

Družeći se s ljudima, uvijek ostaviš neki dojam na njih. S nekim postaneš blizak, a s nekim ne. Moje je zadovoljstvo što mogu reći da sam kroz svoj rad postala i ostala bliska sa gotovo svima s kojima sam surađivala. Tako je i s mnogim poznatim hrvatskim pjevačicama, glumicama, voditeljicama… Iz toga druženja nastala je i ideja da se neke okušaju kao manekenke na mojim revijama. Moram priznati da su mi to bile jedne od najdražih revija, a i njima su ostale u odličnom sjećanju.
Ne gubi li danas Vaš glazbeni angažman u grupi Gracia zbog Vaše zauzetosti modnim stvaralaštvom?

E, s time bi se Jure jako složio! Naime, ja sam po cijele dane preokupirana ovim salonom. Jednostavno, ovdje obožavam biti i normalno je da me Jure mora naganjati pri realizaciji glazbenih projekata. S druge pak strane, u našem slučaju to i povlači jedno drugo jer naš najnoviji album, Drndaj, svadba je, ne bi ni nastao da ja toliko ne radim vjenčanice. Zato mislim da i dalje uspijevam uskladiti i glazbu i modu. Nadam se, barem.

Težnja k multimedijalnosti je i Vaša i Juričina zajednička osobina. Tko više „nateže“ na tu stranu?

Mislim da smo oboje podjednako u tome! Sve ono što smo kao gimnazijalci slušali (David Bowie, Bryan Ferry…) naginjalo je tome. Kada Jure osmišljava novi album, on paralelno radi i priču vezanu uz taj album. Isto tako, ja ne mogu napraviti dvije iste haljine jer u svakoj tražim ostvarenje neke nove ideje. Svaka mi je haljina novi projekt za koji smišljam nove stvari.

 

Ana Bacinger
image-4173

 

Od kuda crpite ideje? Laici misle da je haljina – haljina!

Osmisliti i napraviti haljinu nije kao i, recimo, ispeći kruh. Ne ide to na brzinu! Danima smišljam novu haljinu i radim na njoj sve dok sama nisam zadovoljna njome.
Trenutno već tri dana radim na trakama za jednu haljinu. Nisam navikla ništa prepustiti slučaju. Sjedim s tim tkaninama i preslagujem ih dok se ne dosjetim nečega s čime sam zadovoljna.

Angažirani ste i u kazalištima. Koliko Vam je onda vremena potrebno za osmišljavanje kostima za cijelu predstave? S kojim ste redateljima sve radili?

O samoj predstavi i zahtjevima redatelja ovisi koliko traje izrada kostima, ali ni tu ne pristajem na kompromise. Radila sam, među ostalima, s V. Habunekom (Kapetan Orfej), V. Štefančićem (Kosa, Dundo Maroje, Dan od amora, Ivana), J. Juvančićem (Čelična magnolija), D. Z. Freyem (Slavuj i ruža, Filio ni doma, Saloma).

Nekada ste bili skeptični prema osobnom prezentiranju izvan granica Hrvatske. Kakav je danas Vaš stav o tome i je li se što promijenilo u proteklome razdoblju?

Često, recimo, odlazim u London. Prije dvije godine uputili su me na gospođu koja ima jednu od viđenijih trgovina ekskluzivnih haljina. Da ne glumim lažnu skromnost, žena je bila oduševljena onime što sam joj prezentirala. Uzela je moje haljine i prodala ih je u rekordnom roku. Poslije je od mene naručila još haljina, ali to je trebala biti, svojevrsna, serijska proizvodnja. Ja tako ne mogu raditi… Možda sam tu i zakazala, ali to je tako. Sve u svemu, može se tj. mogu i jesam plasirala svoje haljine i u inozemstvo. Za sve iznad toga potrebna je druga koncepcija samoga poslovanja.

Zato puno i hrabro ulažete u videoprezentaciju svoje glazbe. Koliko je danas to isplativo?

Da. Očito je da ni Jure ni ja nismo u stanju raditi nešto onako, tek da odradimo. Nastojimo zadržati visoke standarde naših videospotova. Srećom da i u tome imamo mogućnost korištenja vlastitih ideja pa nas to dođe jeftinije. No, način da bi sve to bilo danas i financijski isplativo, jednostavno, ne postoji. Bez obzira na to, mi ne možemo protiv sebe.

Kako govoriti o (ne)isplativosti bilo kojeg segmenta glazbene djelatnosti nekome tko je pratio medijske napise o novogodišnjim honorarima glazbenika?

Ne razumijem taj vid lažne reklame. Uvjerenja sam da su svi ti iznosi strašno napuhani. Nitko više u Hrvatskoj ne može isplatiti takve iznose za samo jednu noć. Možda je to još moguće na nekoliko mjesta u susjednim državama i ništa više. Ako je netko i dobio takav astronomski honorar, vjerujte, ja mu nisam zavidna. Pa, kome je u interesu iznositi takve podatke u javnost, sve i da su točni? Nije to u interesu ni pjevača, a ni organizatora. U najvećoj se tu mjeri radi o medijskoj gladi za aferama, a čime zasigurno ne pomažu hrvatskoj glazbenoj sceni.

Ali zato je jedna druga, turbo-folk scena, okupirala Hrvatsku! Zašto je tome tako?

Opet mislim da su tu najviše krivi hrvatski elektronski mediji koji već godinama zanemaruju hrvatsku glazbu. Normalno je da publika nije dobivala informacije o događanjima na našoj glazbenoj sceni i okrenula se drugoj, koja joj je jezično bliska. O sociološkim aspektima svega toga bilo bi teško ukratko govoriti. Strašno je to da se unatoč toj najezdi nije promijenio odnos hrvatskih „velikih“ televizija prema hrvatskoj glazbi. Da nema lokalnih televizija, za domaću glazbu nitko ne bi ni znao. Padom interesa za hrvatsku glazbu jako se smanjilo i samo druženje hrvatskih glazbenika, a to opet dovodi do daljnjeg raslojavanja i slabljenja glazbene scene. Iz nekadašnjih se čestih zajedničkih putovanja i druženja uvijek izrodilo nešto novo i kvalitetno. Postojala je konstantna razmjena informacija i iskustava. Možda je baš to bio svojevrsna brana prema nadiranju loših utjecaja. No, danas je druženja nestalo i u drugim sferama. Postali smo narod koji je izgubio osmjeh, a to je najžalosnije i to nas najviše treba plašiti.

Glede tih druženja, malo je poznato da ste godinama bili kapetan ženske nogometne reprezentacije glazbenica. Nedostaje li Vam i nogomet?

E, nogometa mi doma ne nedostaje jer kad je sport u pitanju, svaka diskusija kod nas prestaje. Jure je zaljubljenik u sport, a tako i ja pratim što se događa. Moj nogomet mi fali u smislu tih istih druženja o kojima smo govorili. Moj je zadatak bio tada da okupim pjevačice koje su bile voljne trenirati i igrati nogomet u humanitarne svrhe. Memorijal Sergia Blažića- Đosera bio je jedan od događaja prilikom kojega bismo igrale protiv novinarki. To su bili spektakli. Nije da nam rezultat nije bio važan (o tome svjedoči nekoliko pobjedničkih pokala koje još čuvam), ali sve što je pratilo te utakmice, bio je show. Osmišljavale smo i samo istrčavanje na teren. Uvijek je trebalo smisliti nešto novo i originalno. Tako je mene jedne godine Branko Cikatić u teren na jednoj ruci. Ma, sve je to bilo lijepo i nezaboravno.

Kad smo već kod nogometa, dobri ste  i s Igorom Štimcem i sa Zdravkom Mamićem. Kako gledate na njihov međusobni sukob?

Valjda sam jedina žena koju ovo netko pita! Igor je iz Metkovića i znamo se odavno, a Zdravka Mamića jako volim i cijenim kao čovjeka. Tu bih pokušala biti neutralna, ali žao mi je zbog svega što se događa sa Zdravkom. Znamo se dugo, dolazio je kod mene i kao kupac i kao prijatelj. Gledajte, ja samo znam da netko tko iskreno plače pred televizijskim kamerama sat vremena ne može ne biti dobar čovjek!

Postali ste zaljubljenik u skijanje. Kako to?

Dugo me to nije zanimalo. Jedne smo godine dobili poziv da, kao i mnogi naši pjevači, nastupamo u poznatom skijalištu Pian Cavallo. To je bio sistem po kojemu mi odradimo nekoliko nastupa, a za uzvrat imamo na korištenje sve blagodati jednog vrhunskog skijališta. Nisam ni sanjala da bi mi se to moglo toliko svidjeti. Vjerojatno je to i zato što nama južnjacima nedostaje snijega u životu pa to moramo kad-tad nadoknaditi.

10402892_10152528916615369_5198982758424117988_n
image-4174

 

 

Imate i poveznicu s Michaelom Jacksonom?

Ne razumijem!? Aha, mislite na Dirty Dianu! Iz nekih razloga, Jure je oduvijek bio opčinjen automobilima marke Citroën. Tako smo, davnih dana, imali i jedan Citroën – Dianu. Taj je auto bio, uglavnom, plave boje, a izgledao je tako da smo ga od milja nazvali Dirty Diana. I imala je naviku, iz samo njoj znanih razloga, stati usred vožnje!

Jednom ste  morali popravljati Dirty Dianu sami, nasred ulice, ispred nekadašnjeg Intercontinenta, odjeveni u vlastitu, ekstravagantnu kreaciju. To je bio zanimljiv prizor?

Da, zaista zanimljiv prizor! Naime, što je bilo! Imala sam neku reviju u tadašnjem Intercontiju i sjećam se da sam po nešto morala skoknuti doma. Sjela sam u Dirty Dianu i krenula. Kad, nasred ulice auto stane i zatvori promet. Jure mi je rekao da u tom slučaju uzmem čekić i udarim po klemama. Tako sam i uradila. Uzela sam pripremljeni čekić, podigla haubu, udarila po klemama i, kao da ništa nije bilo, sjela u auto i nastavila vožnju. Normalno da su me ljudi gledali pomalo u čudu, ali to je bila Dirty Diana! Jedna i jedinstvena!

Jedna od rijetkih ne baš lijepih slika u Vašem domu je lonac pun jegulja koje se kuhaju. Imate li još uvijek vremena za spremanje neretvanskih jegulja i kuha li Jure kada Vas nema doma?

Volim spremati jegulje. To je jedan od mojih specijaliteta. Iako živimo brzo i hranimo se u prolazu, volim kuhati. Jure nije naročito vješt u kuhinji, ali priprema najbolja pečena jaja na svijetu. To je nešto između jaja i pizze. Taj recept je njegova tajna.

Koliko mi je poznato, reality-show je jedna od rijetkih medijskih formi koje Vas ne zanima. Zašto?

Jasno mi je da se netko tamo prijavljuje da bi postao poznat, netko radi toga da vrati nekadašnju medijsku pozornost, a netko radi zarade. Mene to ne zanima isključivo zato jer tu postoji pobjednik. Dakle, to je natjecateljskog karaktera, a ja ulazim u takve stvari samo onda kada mislim da mogu i pobijediti. Dapače, kada sam sigurna da ću pobijediti. Takva sam, što mogu. Zanima me samo vrh!

Piše:  L.B  Foto: SBP

About The Author

Related posts