Lipanj 27, 2017

Dnevno prvo digitalno izdanje za cijelu regiju! Prvi magazin čije tiskano izdanje uređuju čitatelji.

Gibonni: Još nisam od nikoga osim sebe čuo da je digao kredit kako bi uložio u glazbu

DSC_0231

Jedna od najvećih zvijezda u regiji nastavlja pokoravati tržište sa svojim novim albumom ”Toleranca” kako po prodaji nosača zvuka tako i s prepunim dvoranama svojih obožavatelja. Pred sam koncert u Splitu u Spaladium Areni koji se treba održati 07.10.2010. godine on nam izjavljuje da je jedan od njegovih najboljih koncerata do sada onaj spontani na Dan Sv.Duje, a samo nebo zna što će nam reći poslije ovog u Areni, ali tu sreći nije kraj jer odmah nakon toga slijedi i koncert u Rijeci 14.10.2010. godine u dvorani Mladost.

 

10402892_10152528916615369_5198982758424117988_n
image-4090

 

Gibonni, “Tolerancu” smo dugo čekali, a pitanja o samom albumu su u ovih par mjeseci postala i više no suvišna obzirom na prihvaćenost i potvrđenost albuma kod publike i kritike. Kako se osjećate zbog toga? Album smo čekali više od 4 godine?

Presretan sam jer mi se ekskurzija nastavlja. Kako mi je prvih 8 godina bilo iznimno neplodno, ne mislim autorski nego u to vrijeme sam mislio… pa nikako da dočekam svojih 5 minuta… ma kad ih doživim bit ću sretan čovjek… jer ja ipak pripadam tom nekom tradicionalnom odgoju i bez obzira što mi je otac glazbenik pitali su me moji doma kad ću početi raditi nešto ozbiljno jer su vidjeli da to nema ploda u početku i bili su zabrinuti što će biti, kao i svi roditelji, uostalom. I sad mi se tih 5 minuta produžava na sedamnaestu godinu i moram biti jako sretan čovjek, bilo bi vrlo nezrelo od mene da ne vidim to u samo najboljem svjetlu. Radim glazbu koju volim bez kompromisa, to sam želio i da sam imao i puno manje uspjeha nego do sad već bi bio na nekoj svojoj satisfakciji. Zbog toga tu prihvaćenost i vjernost publike doživljavam kao životni kompliment, možda najveći kompliment mog života, a doživljavam i kao jednu slatku obavezu i odgovornost da ih ne razočaram. Moja ljubav je moj posao, pa to je ono nevjerojatno i na tome sam beskrajno zahvalan.

Zbog čega je svaki vaš koncert na neki način drugačiji? Od kud svaki puta nova inspiracija?
Trudim se zbog ljudi koji su dio mog tima pridržavati se nekog reda, pogotovo kada se radi o ambicioznijim koncertima. Imam na pameti uvijek da će se ljudi koji primjerice rade na rasvjeti pogubiti, ako ja naglo okrenem program za 360 stupnjeva. Uvijek me mole.. ne mijenjaj predstavu koju smo dugo vježbali, ali ja mislim da kad pet puta pogledaš istu predstavu postane dosadno i meni samom. To je naprosto jače od mene. Vodim se za srcem, dogodi se da se publici i meni odmah poklopi raspoloženje i onda možemo što hoćemo pa sviramo samo balade ili samo brže stvari, a ponekad sam i ja na primjer u nekom melankoličnom raspoloženju i onda u prve tri pjesme ili oni mene oraspolože i prebacim se u sasvim drugi film ili moje raspoloženje prijeđe na njih. U oba slučaja to je fantastičan doživljaj. No, međutim za ljude koji su dio produkcijskog tima to nije ni najmanje lako. Mnogi su zbog toga odustali od suradnje sa mnom, jer im to naprosto nije dovoljno komforno. No mi smo tu da služimo publici i napokon sam okupio ekipu ljudi koja je uspjela naći ljepotu u tome da kad god idemo na novi nastup bude kao da idemo na neki novi randevu koji ne znamo kako će izgledati, jer ta nepredvidivost je divna i to ne želim mijenjati.

 

10785018_175036855999997_415041350_n
image-4091

Gibonni i Oliver Dragojević

 

Što je, ali kroz onaj isključivo vaš osobni i sentimentalni vizir najzaslužnije takvom ishodu?

Pjesma je danas jedna podcijenjena forma. Pjesma je nešto što izražava osjećaj, ako tome nije tako onda je naprosto bezrazložna, ako je glazba iskonstruirana ona je prazna. Ljudi vole spominjati ljude koji su im promijenili život; ja volim spominjati pjesme koje su mi promijenile život. Nije uvijek jednostavno, kad želiš nekome nešto prenijeti. Danas postoje bendovi i pjevači koji podilaze publici, jednostavno su isformulirani i to nije dobro, ali ako uspiješ nekoj generaciji kazati ono što oni žele čuti s nekim razlogom bez da im podilaziš – onda je to prava stvar. Ako pjesma nema razloga i duha ona nema smisla. Kroz razgovor s ljudima upijam iskustva i sve to kao da spremam u neku ladicu. Neke moje pjesme nastanu i nakon pet, šest godina. Jednostavno se dogodi da nečije životno iskustvo koje sam već prije čuo i dotaklo me, u nekom trenutku ispliva na površinu i onda nastane pjesma. Mislim kako je pjesma jedna velika i bitna stvar – pomogne ti da riješiš nešto – a to je velika stvar. Tu nema plana niti pravila. I kad uspiješ da možeš tuđe osjećaje proživjeti kao svoje to je sposobnost i zato je to umjetnost.

Vrijeme je recesije i mada ponekad uspijevamo vjerovati suprotno, činjenica je da ni država ni građani nemaju novaca. Ipak, tvoj novi album prodan je u rekordnom broju. Kako gledaš na to?

Došla su vremena nekih novih medija i za mene je to potpuno normalno. Ne osjećam se pokradeno. Ja mojoj publici vrlo otvoreno znam reći ‘pržite’ ljudi, ali jednom ili dva puta godišnje kad dođe trenutak da treba pokloniti nekome nešto npr. za rođendan ili blagdan onda bi volio da kupite moj cd (smijeh)… mislim kako je to pošteno. Isto je kao kad pisac kaže fotokopirajte moju knjigu. Važno je da sadržaj dođe do ljudi. Između mene i moje publike taj dogovor funkcionira. To je gesta koja sve ovo drži na okupu, kako bi se dogodine opet vidjeli na nekom novom koncertu i oni su to prepoznali.

 

Ana Begić
image-4092

 

Da li vam je bolji pristup i efikasnost prodaje novog materijala putem T-Mobile, kako ste se snašli u toj suradnji?

Dugo sam razmišljao o tome, znaju me prozivati i reći kako sam dio velike korporacije, međutim to je ili ekonomija ili politika. Ja sam nekako skloniji ekonomiji nego nekoj velikoj političkoj opciji. Nekad su kraljevi, carevi, duždevi pomagali npr. slikare kako bi uspjeli napraviti svoja umjetnička djela. Umjetnost je oduvijek bila skupa i imala svoje mecene koji su pronašli svoj interes u tome da se ta umjetnost realizira, dakle nije to ništa novo. Ta suradnja je za mene apsolutno bezbolna. T-mobile se ne miješa u moju glazbu niti u moj svjetonazor, pa čak mi ne uvjetuju niti da moram koristiti njihovu mrežu. Mogu imati broj od bilo kojeg drugog operatera. To je isključivo moj osobni izbor. Pomogli su mi da moja glazba bude dostupna, a da bude puno ambicioznija nego što bi to bilo bez njih. Ne bih si mogao priuštiti ni rad u tako skupim studijima. Pomažu mi da nekakav produkcijski skupi koncert mogu održati i u manjim prostorima kao što je na primjer kazalište, gdje ljudi mogu doći i uživati u vrhunskom programu za njima dostupnu cijenu karte, što ja sam financijski bez njih ne bih mogao ostvariti. A pri tome sam samo dao da se moj lik, odnosno moja slika koristi uz njihov mali logo. Stvarno sam dugo razmišljao prije nego sam ušao u tu suradnju i mislim kako sam ispravno postupio.

Prvi dio turneje završio je spontanim koncertom iznenađenja na splitskoj Pjaci. Oda rodnom gradu ili točka na “i”?

Malo su me napadali u gradu kako to još nema koncerta u Splitu, pa smo se par dana prije dana grada, na Dan sv. Duje sjetili kako bi mogli napraviti mini koncert iznenađenja. Taj dan javljeno na jednom radiju kako će se održati koncert na Pjaci i u podlozi su pustili moju glazbu. U predviđeno vrijeme početka pala je velika kiša i oko četiri sata poslije podne se razvedrilo. U pet sati smo krenuli sa svirkom. Okupilo se negdje oko 1500 ljudi. Bio je to definitivno jedan od mojih boljih koncerata, ako ne i najbolji, jer se sve dogodilo spontano.

 

Ana Bacinger
image-4093

 

Poznati ste kao glazbenik koji ima izniman sluh za ljudsku nesreću. Što za vas kao čovjeka i umjetnika znači humanitarni rad? Koji su sljedeći projekti koje planirate u tom smjeru?

Pa ne trebaš tu biti puno pametan. Jednostavno smatram kako solidarnost nije radna obveza, to je osobna stvar svakog čovjeka. Ima onih koji mogu pomoći, ali jednostavno ne žele i neće se zbog toga ništa dogoditi. Meni je gnjusno moći učiniti, a ne učiniti. Nekad osjetim zasićenost, zamor materijala i kod sebe, a teško je ponekad motivirati svoje suradnike iznova za još jedan humanitarni koncert u nizu. Ne razmišljaju svi kao ja, pa molim organizatore da možda nekada nešto i odgodimo. Ali svakako se to odradi prije ili kasnije, jer smatram nepristojnim odbiti pomoći. Ima ljudi koji gledaju samo sebe i onih koji kada su postigli nešto u životu osjećaju obavezu podijeliti to s drugima. Uzvratiti na neki način, ne zaboraviti pomoći onima kojima je to potrebno, pomoći opremiti npr. svoju staru školu. Smatram pobjedom ako se komercijalni uspjeh dogodi ljudima koji su ljudi, duhovni i dobri. Kao što je npr. Damir Urban tu kod nas, Đorđe Balašević u Novom Sadu ili na primjer, Letu štuke u Sarajevu. To se smatra nekom nagradom s neba. Nedavno sam sudjelovao u akciji u kojoj sam glumio prometnog policajca, kojom smo za 10 obitelji s djecom s poteškoćama u razvoju prikupili životne potrepštine te  smo ih malo razveselili i osigurali im miran život za sljedećih šest mjeseci. Uvijek se kroz čitavu godinu nešto događa. Odazivat ću se na humanitarne akcije dok god to budem mogao.

Intimna atmosfera na vašim koncertima postala je svojevrstan zaštitni znak, kako to postižete uvijek iznova?

Nije to uvijek lako, za to je isključivo zaslužna moja publika.Teško je, ponekad kad nastupaš na nekom koncertu s više izvođača, pa nastupiš nakon nekoga tko je pjevao nekakvu budnicu, trebaš publiku motivirati svojom glazbom i dovesti je u svoje raspoloženje. No ja svoju publiku doživljavam na način da su to sve ljudi s imenom i prezimenom, ne postojim samo ja i samo publika, i kad ih ti tako počinješ gledati u oči dogodi se neminovno ta intimna atmosfera bez obzira kolika je veličina prostora u kojem nastupam.

 

1546278_10152889433554459_8208669311612565418_n
image-4094

 

Najavljena su gostovanja u BiH. Što očekujete od bosanske publike? Planirate li posjetiti i druge dijelove regije?

Moj prvi nastup u Sarajevu bio je još u prošlom stoljeću, oni znaju koja sam ja sorta izvođača, mi smo u ljubavi. Odlazio sam tamo ne samo komercijalno nego išao i u pomoć kad je trebalo. Mislim kako će biti super. Novu godinu dočekao sam u Makedoniji i bilo nam je odlično. U zadnje vrijeme na moje koncerte posvuda dolazi po nekoliko autobusa iz Crne Gore. Ako netko puno putuje onda su to sigurno oni, nose čak i Hajdukove šalove, ne bi li bili što pripadniji, sve rade da me odobrovolje. Zanimljivo je kako je u Crnoj Gori prodano 5500 legalnih nosača zvuka. U ovom trenutku je to gotovo nezamislivo na puno većim tržištima. Jedan posto ukupnog stanovništva kupio je moj legalni CD. Ogroman je to kompliment. To je kao da ih u Engleskoj prodaš 15 000. Zaista bih uskoro želio održati koncert negdje u Crnogorskom primorju.

Završio je još jedan Porin i svi su pomalo razočarani. Mislite li da se kriza uvukla i u hrvatske glazbene krugove? Kako gledate na komentare da je po ovogodišnje nominirane i pobjednike prava sreća što si “zakasnio” na Porin?

Kako smo sijali, tako i žanjemo. Moram reći istinu. Možda će se neki iz ovog posla i naljutiti, no kada bi napravili samo reviziju voznog parka izvođača, uključivši i mene i vidjeli koliko je novca uloženo u automobile, a koliko u glazbu, koliko je toga snimano u neadekvatnim studijima, da ne kažem i sobama. Zbog toga je krajnji rezultat, na žalost takav kakav jest. Da je samo dvadeset posto od tog iznosa uloženo u produkciju, bilo bio puno, puno bolje. Automobil ili stan ne smiju biti prioritet. Prioritet mora biti prije svega ulaganje u posao koji radiš. Nikada nisam štedio na tome. Još nisam od nikoga osim sebe čuo da je netko digao kredit kako bi uložio u glazbu. I ja imam i volim super auto, ali sam i sedamnaest godina među prva tri izvođača u regiji. Možda sam mogao imati i avion, ali za mene je važnije ulagati u posao kako bi kompletan dojam na kraju bi što kvalitetniji. Za mene jedino tako to ima smisla, bez obzira o kojoj se vrsti posla radi. Pomalo mi je već glupo da čim izdam novi album, svi se ponašaju kao da mi je suđeno kad se radi o dodjeli Porina. Svjestan sam kako mene neće zaokružiti netko od pjevača koji su dio glasačkog tijela. Zaokružit će me glazbenici iz bendova jer znaju da sam “bolesnik” perfekcionist što se produkcije tiče. Uvijek pazim na sve. Sve je važno od omota pa nadalje, sve se čuje. Zaokružit će me tihi ljudi iz medija, glazbeni urednici koji me vrte, jazz glazbenici, iz pijeteta prema tome što radim, jer prepoznaju uloženi trud i znaju koliko ja poštovanja i značenja dajem svim glazbenicima koji rade na mom albumu.

Što za vas znači obitelj, učestvujete li u nekim kućanskim poslovima kada ste kod kuće, jeste li patrijarhalan ili liberalan otac?

Obitelj je moj izbor. Kad ne bi uspio u tome bio bi mi to grozan poraz. Sreća i obitelj su dvije stvari koje idu zajedno. Kad pogledam bolje oko sebe imam osjećaj kako se sve to raspada, ne samo kod nas nego svugdje u svijetu. Za mene je obitelj temelj svega. Ponekad me nema doma po mjesec dana i obzirom na te nenormalne okolnosti sretan sam i zadovoljan svojom obitelji. Imam normalnu djecu koja vode sasvim običan život, suprugu koja mi je apsolutna podrška u svemu, kao čvrsta stijena koja sve podnose i izdrži, nikada od sitnica ne pravi problem. Zapravo svatko od nas sa svoje strane ulaže ogroman trud i potrebno je mnogo strpljenja. U nekim sam stvarima iznenađujuće liberalan, iako potičem iz patrijarhalne obitelji. Što se tiče kućanskih poslova, recimo oprati suđe mi nikada ne predstavlja problem, no da se radi o peglanju, nisam baš siguran da bi to baš dobro prošlo, vjerojatno bi bilo izgorenih stvari (smijeh). Sve u svemu – sretan sam jer osjećam da je sve baš onako kako i treba biti.

I za kraj…odgovor na pitanje koje ti nitko nikada nije postavio, a ti bi baš želio odgovoriti na to?

Hmmm… pa nitko me nikada nije pitao do kad ću raditi to što radim, a volio bih stvarno da mi moja publika i neki dragi ljudi kažu, ne neki rock kritičari, kad se počnem ponavljati ne grubo, nego onako fino. Spreman sam prihvatiti da je to bilo to. Bio bi sretan i ispunjen i da se to dogodi upravo sada. Ono što nikada ne bih volio je to da ispadnem dosadan. Volio bih osjetiti kad je vrijeme da se maknem.

 

Piše: S.B Foto: Pixell

About The Author

Related posts