Veljača 22, 2018

Dnevno prvo digitalno izdanje za cijelu regiju! Prvi magazin čije tiskano izdanje uređuju čitatelji.

Božo Vrećo u Lisinskom – pred vratima raja!

Božo Vrećo

“Što za ljubav glavu gube / I umiru kada ljube”. Stihovi paraju srca, suze miluju obraze kao što majčine ruke miluju dijete, duša nas nježno napušta – umrli smo do ljepote!

Za srodnu dušu trebaš se odreći dijela svoje, krenuti u potragu za samim sobom i skupljati se u stihovima koji su na momente veći od života, dopustiti da te vodi glas koji otvara svjetove kojih sami nismo svjesni – onaj tko nesebično voli zna koliko ljubav boli. Božo Vrećo voli, on ne poznaje ništa manje od toga, ali na svojim plećima nosi svu bol, melankoliju i čežnju ljudi kojima se obraća. On priča jezikom koji svi razumijemo – čista i nepatvorena ljubav progovara i tu se svi lomimo, a on skupa s nama skuplja djeliće nas samih.

Umrijeti u tuđem naručju, vratiti se u krilo majci, biti Elma čiji je tragičan kraj postao najljepša priča koja živi kroz Božine stihove i koja ga čuje dok pjeva – Elma ima Božu, on ima nas, a mi imamo njega. Muškarac, žena, anđeo – čovjek. Netko tko će uzeti dio naše duše i na njezinim strunama odsvirati najljepše melodije, izvući iz nas najbolje, rasti skupa s nama, postati srodna duša – srodna duša nije kalkulacija s postotcima, unaprijed određena, ona se otkriva kad su vlastite rane zatvorene, ona se gradi i ne postoji loš izbor; postojimo mi kroz drugoga i nikad nije kraj jer smo u jednom vremenu i prostoru postojali jedno za drugo. Božo Vrećo je sinoć u ispunjenom Lisinskom bio naša srodna duša, dio njega smo utkali u sebe i tu će ostati zauvijek.

 

slika 620px

slika 620px

slika 620px

 

Sevdah te ljubi, sevdah te čvrsto drži, sevdah te ne pušta, sevdah te boli – “Aladža”, “Kraj tanana šadrvana”, “Selim”, “Lejlija”, “Elma”, “Pašana”, “Ko li noćas miluje ti kosu”… Neka ovo putovanje nikad ne prestane, a sve je lakše uz suputnike, uz svoje dječake kako ih je nazvao Božo: Marko Luis, Vasil Hadžimanov, Hrvoje Rupčić, Đelo Jusić Jr. i Miroslav Navračić. Svaki od njih sa svojim instrumentom kao oruđem kojim putuje kroz život, omamljeni Božinim glasom, uvučeni njegovim plesom u svijet koji nas je očarao i koji je tu zimsku večer savršeno funkcionirao – pred vratima raja.

Nitko ne zna točno opisati kako se osjećao sinoć, znamo samo da smo na miru sami sa sobom. Rijetki imaju dar to izazvati kod drugoga, još su rjeđi oni koji se prepuštaju u potpunosti – uvijek si dopustite da umrete od ljepote.

 

Piše Domagoj Šiljeg, Croatia Records Foto ShowBizzPress

About The Author

Related posts