Srpanj 14, 2020

Dnevno prvo digitalno izdanje za cijelu regiju! Prvi magazin čije tiskano izdanje uređuju čitatelji.

Balet HNK Zagreb sutra obilježava Međunarodni dan plesa

KRALJEVI-BOGOVA-Ivana-Kiš-MEHANIZAM-SEBIČNOGA-GENA-Foto-c-Mara-Bratoš-5

U srijedu, 29. travnja 2015. u 16 sati Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu obilježit će Međunarodni dan plesa izvedbom fragmenata iz drugoga dijela baleta Kraljevi bogova – Mehanizam sebičnoga gena na glazbu Ivane Kiš u koreografiji Pascala Touzeaua, koja će se održati na otvorenome, na pozornici smještenoj na zapadnome travnjaku pokraj zgrade HNK u Zagrebu. Uoči dvadesetminutnog baletnog programa bit će pročitane poruke koje su ove godine u povodu Međunarodnog dana plesa napisali španjolski flamenco plesač i koreograf Israel Galván te hrvatski plesač Branko Banković.

Pozivamo građane neka se priključe obilježavanju Međunarodnog dana plesa, koji se 29. travnja kontinuirano obilježava diljem svijeta od 1982. godine.

Hrvatska poruka za Međunarodni dan plesa 2015.
Autor: Branko Banković, plesač

Ples je drevna i uzvišena umjetnost koja ne poznaje granice, emotivna i imaginativna, čini nas slobodnima.
Ples govori univerzalnim jezikom. Plesačevo tijelo ulazi u dijalog s gledateljem, stvara svijet zajedničkih preokupacija, žudnji, mijenja prag osjetilnosti.
Svjedoci smo vremena u kojemu je osjećaj ljudske solidarnosti izgubljen te postaje sve više stranim.
Kako ples dopušta biti izvan paradigme u kojoj živimo, imamo tu privilegiju plesom bez izgovorene riječi, govoriti snažnije od svih.
Zato, kako kaže i Pina Bausch: MORAMO PLESATI.

MEĐUNARODNA PORUKA
Autor poruke: Israel Galván

Carmen Amaya, Valeska Gert, Suzushi Hanayagi, Michael Jackson… jedinstveni ples. Ne bih mogao dešifrirati njihove plesne stilove … vidim ih kao turbine koje proizvode energiju što me navodi da pomislim na važnost koreografije energije onoga koji pleše. Naravno da koreografija nije važna, nego upravo ta energija, vihor koji ona stvara.
Zamišljam Teslinu zavojnicu koja nas sve privlači te odašilje zraku koja liječi i dovodi do preobražaja u tijelima: Pina Bausch kao bogomoljka, Raimund Hoghe pretvoren u skarabeja, Vicente Escudero u kukca paličnjaka pa čak i Bruce Lee u stonogu.
Prvi duet plesao sam sa svojom majkom, kada je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Može se činiti da je to pretjerivanje. Iako gotovo uvijek plešem sam, zamišljam da me prate duhovi koji me tjeraju da napustim svoju ulogu “plesača usamljenosti”. Možda je Didi-Huberman želio reći: soleares pjesama.
Kad sam bio mali, nisam volio plesati, ali mi je to bilo nešto prirodno i lako. Gotovo nagonski. S vremenom sam shvatio da ples liječi, da na mene ima gotovo ljekovit učinak. Pomogao mi je da ne budem toliko povučem i da se otvorim prema drugim ljudima. Vidio sam sliku jednog dječaka koji je bolovao od ebole i izliječio se putem plesa. Znam da je to praznovjerje, ali bi li to bilo moguće?
Kasnije se ples pretvorio u opsesiju u kojoj provodim sate i koja me tjera da plešem čak i kada stojim mirno, nepomično, te se tako odvajam od stvarnosti. Ne znam je li to dobro, loše ili potrebno, ali…tako je. Moja kći Milena, kada mirno sjedim na kauču, misleći o svojim stvarima, sa vlastitim žamorom u glavi, kaže mi: tata, nemoj plesati.
Ali ja vidim ljude kako se kreću dok hodaju po ulici, dok zovu taksi, i dok se kreću na različite načine, raznim stilovima i deformacijama… Svi oni plešu! Nisu toga svjesni, ali svi plešu! Poželio bih im viknuti: ima ljudi koji to još uvijek ne znaju! Svi plešemo! Oni koji ne plešu, nemaju sreće, mrtvi su, ne osjećaju niti trpe!
Sviđa mi se riječ fuzija. Ne kao riječ koja se koristi u marketingu, konfuzija radi prodaje određenog stila ili marke. Bolje rečeno, fizija, atomska smjesa: koktel od nogu Juana Belmontea čvrsto na zemlji, zrakastih ruku Isadore Duncan i drhtureće sredine trbuha Jeffa Cohena iz Gooniesa. I od svih tih sastojaka napraviti ugodno i jako piće, da bude ukusno ili gorko ili da te udari u glavu. I naša je tradicija također ta smjesa, potječemo od koktela, a pravovjernici žele sakriti njezinu tajnu formulu. Ali ne, rase, vjere i politička uvjerenja, sve se miješa, svi mogu plesati zajedno. Možda ne držeći se za ruke, ali da jedni pored drugih.
Jedna stara kineska poslovica kaže: lepet leptirovih krila može se čuti na drugom kraju svijeta. Kada jedna muha poleti u Japanu, tajfun pogodi vode Kariba. Pedro G Romero, nakon iscrpljujućeg sevillanas plesa, kaže: onog istog dana kada je pala bomba na Hiroshimu, Nižinski je ponovio svoj veliki skok u jednoj šumi u Austriji. A ja dalje zamišljam: udarac bičem Saviona Glovera tjera Mihaila Barišnjikova da napravi okret. U tom trenutku, Kazuo Ono mirno stoji i proizvede određeni elektricitet kod Maríe Muñoz koja misli na Vonrada Veidta te natjera da Akram Khan izazove potres u svojoj garderobi: miču se njegove zvečke i pod se oboji umornim kapima njegovog znoja.
Želio bih posvetiti ovaj Međunarodni dan plesa i ove riječi svima na svijetu koji plešu upravo u ovom trenutku. Ali, dopustite mi jednu šalu i jednu želju: plesačice, glazbenici, producenti, kritičari, programski ravnatelji, zatvorimo slavlje, zaplešimo zajedno, kao što je to činio Béjart, zaplešimo sa stilom zaplešimo Ravelov Bolero, otplešimo ga zajedno.

Sa španjolskog prevela: Nikolina Židek

Piše D.T. Foto Mara Bratoš

About The Author

Related posts